World Techno News

nedjelja, 10.10.2010.

Znanost tumači zašto se osjećamo dobro na društvenim mrežama

Neuro-ekonomist Paul J. Zak (Claremont Graduate University) je otkrio i po prvi put znanstveno dokazao kako socijalno povezivanje putem mreža izaziva lučenje oksitocina, hormona koji čini da se osjećamo dobro.
Oksitocin je hormon koji pokreće trudove u majke i ima važnu ulogu u porođaju. Uz to oksitocin potiče stvaranje povezanosti između majke i djeteta. On također igra ulogu i u drugim vrstama povezivanja i ponašanja koja prate odnose temeljene na povjerenju. Dokazano je da porast razina oksitocina stvara osjećaj privrženosti i zadovoljstva. Opći osjećaj smirenosti i ljubavi također su posljedica lučenja ovog moćnog hormona. Oksitocin se može naći u našem mozgu i drugim dijelovima našeg tijela. Pri njegovom oslobađanju, porastu razine u tijelu, nastaju pozitivni osjećaji. Učinak je posebno snažan tako da većinu ljudi ne bi trebalo posebno poticati da isprobaju načine koji dovode do otpuštanja oksitocina. U stvari, lako je postati ovisan o njima, npr. Octo-mom, "crackberry", itd.
Zakova studija je ispitivala da li druženje putem internetskih mreža potiče lučenja oksitocina. Ovakav pristup je potaknulo opažanje da veliki broj ljudi provede mnogo vremena u korištenju Facebooka, Twittera i MySpacea. Tijekom pokusa ispitanicima su mjerene razine oksitocina dok su se oni družili preko mreža. Čini se da različiti alati socijalnog umrežavanja olakšavaju i u nekim slučajevima zamjenjuju nekadašnje razgovore licem u lice. Suvremeniji način komunikacije je "društveno umrežavanje". Pritom sadržaj komunikacije ostaje nepromijenjen, jer se i dalje bavi starim pitanjem "Što je novo u tvom životu?". Novi socijalno medijski alati omogućavaju zadovoljavanje stare potrebe za druženjem na nešto drugačiji način.
Povezivanje u društvene mreže koristi zdravlju ljudi. Povezanost s ljudima i široki krug prijatelja već se dugo smatra korisnim u produljenju životnog vijeka i stjecanju otpornosti od bolesti. Potreba da uspostavljanjem kontakta i komuniciranjem s drugima duboka je ljudska potreba. Sve to danas pruža Internetom posredovan način socijalnog umrežavanja. Ovi podaci imaju posebnu vrijednost za svaku tvrtku koja radi na poboljšanju svojih programa marketinga. Nije vrijeme za razmišljanje o stvarnoj snazi društvenih medija ili o tomu da li je pojava prolazna ili će ostati trajno prisutna. Već danas, neke vrste socijalnih medijskih strategija trebaju postati dio marketinškog plana svakog poduzeća. Ljudi se žele povezati s drugima koji imaju poput njih interes za dlanovnike s mobilnim mrežama, prijenosna računala s Internetom i slično.
Istraživanje nam govori da otpuštanje oksitocina dovodi do porasta povjerenja i zadovoljstva, dok se istovremeno smanjuju strah i nelagoda u ljudi. Ovi učinci su frapantno nalik starim, davno postavljenim ciljevima o povjerenju i zadovoljstvu potrošača trgovačkom markom koju kompanije nastoje postići na razne načine. Čini se da su stvoreni uvjeti da se na potrošača djeluje putem internet mreža. Ono što tek treba otkriti je kako se dobar osjećaj ostvaren putem društvenih mreža može prevesti u povećanu naviku potrošnje i načina potrošnje. Ali ni ti podaci više nisu daleko.

Zapitajte mozgove: Što je paraliza spavanja?

Psiholog Christopher French sa Goldsmiths Collegea u Londonu objašnjava: Napadi demona, posjeti duhova i otmice vanzemaljaca: neki ljudi sigurni su da su iskusili ovakve paranormalne događaje. Zapravo su mnoge od tih žrtava vjerojatno imale epizodu paralize spavanja.
Paraliza spavanja, trenutačna nemogućnost osobe da pomiče udove, trup i glavu iako je posve svjesna, može se pojaviti kad netko utone u san ili, puno rjeđe, kad se probudi. Tijekom paradoksalnog spavanja (REM faza, rapid eye movement) mišići tijela su paralizirani, vjerojatno kako bi spriječili sanjara da bi i fizički proživio san. Istraživači nisu sigurni zašto se ovakva normalna paraliza javlja i u svjesnom stanju kod žrtava paralize spavanja, no psihofiziološke studije potvrdile su da će se napadi vjerojatno dogoditi kad osoba uđe u REM fazu uskoro nakon što je legla, preskačući stadije non-REM spavanja koje se obično odvijaju prije nje.
Ostali faktori koji utječu na paralizu spavanja su utonjavanje u san ležeći na leđima, osjećaj stresa ili odstupanje od uobičajenog ritma spavanja, kao recimo zbog noćnog rada, jet laga, kofeina ili alkohola.
Iako je paraliza spavanja simptom narkolepsije, često se javlja i kod zdravih ljudi. Ankete iz raznih zemalja pokazuju širok raspon procjena: između 20 i 60 posto normalne odrasle populacije doživjelo je paralizu spavanja bar jednom u životu. Oko 5 posto populacije osjetilo je jedan ili više uznemiravajućih simptoma povezanih s poremećajem. Najčešći efekti uključuju vizualne halucinacije, kao što su sjene i svjetlosti ili ljudski ili životinjski oblici u sobi, te slušne halucinacije, kad osoba čuje glasove ili korake. Osobe također često osjećaju pritisak na prsima i imaju poteškoća sa disanjem.
Razlog zbog kojeg paraliza spavanja može objasniti priče o duhovima i vanzemaljcima taj je snažan osjećaj prisutnosti, obično bezopasan, koji žrtve obično iskuse tijekom napadaja. Također spominju neobične kinestetičke osjete, kao što je osjećaj da ih netko vuče iz kreveta, vibriranje, letenje ili padanje. Ovakve epizode ponekad mogu dovesti do osjećaja da ste izvan vašeg tijela. Paraliza spavanja može biti zastrašujuća, no nikad nije opasna i srećom, epizode obično potraju svega nekoliko sekundi.
Zašto me ponekad usred noći probude eksplozije u glavi?
(pita Jade Peifer, Cypress, Florida)
Randolph W. Evans, profesor neurologije na Baylor koledžu medicine odgovara: "Više je razloga zašto osjećate da vam ovakve eksplozije probijaju glavu. Možda ste zaljubljeni, kako sugeriraju riječi pjesme grupe Atreyu When Two Are One“:
Bang!
Eksplozije u mojoj glavi
Koje nikako da stanu.
Vlak je udario u zid
Izgrađen oko mog srca.
Druga (i vjerojatnija) opcija jest da imate neuobičajen poremećaj spavanja kojeg je 1988. britanski neurolog John Pearce nazvao „sindrom eksplodirajuće glave“. Tijekom napadaja, osoba osjeća jaku eksploziju koja dolazi iz unutrašnjosti njegove ili njezine glave, često opisanu kao eksploziju, riku ili valove koji udaraju o stijene. Eksplozije variraju u učestalosti i najčešće se javljaju kod zdravih ljudi starijih od 50 godina. U 10 posto slučajeva ljudi opažaju bljesak svjetlosti i oko 5 posto pacijenata primjećuju osjećaj da su prestali disati i da se svjesno moraju potruditi ponovo disati. Pacijenti nakon napadaja mogu biti prestrašeni ili tjeskobni.
Iako je uzrok sindroma nepoznat, neki liječnici nagađaju da do njega dolazi kad se retikularna formacija moždanog debla, inače važan regulator spavanja i budnosti, ne isključi u pravom trenutku. Ovo područje, koje se priključuje leđnoj moždini, može privremeno loše funkcionirati i uzrokovati halucinacije – no nitko ne zna zašto se simptomi manifestiraju kao rika ili eksplozije. Iako glasna, buka obično nije bolna ili opasna i obično nije indikator nekih neuroloških poremećaja. Stres ili umor mogu potaknuti epizode, koje obično prestanu u svoje vrijeme i ostavljaju uvjerenje da je fenomen, iako čudan, benigan.

Otkriven potencijalno nastanjiv planet

Astronomi iz Washingtona su otkrili novi, potencijalno nastanjiv planet veličine Zemlje. Jedan je od dva novootkrivena planeta oko zvijezde Gliese 581, kojih 20 svjetlosnih godina daleko od nas.
Planet, Gliese 581g, je smješten u "nastanjivom" području – razdaljini od zvijezde na kojoj planet zaprima dovoljan iznos zvjezdane energije da bi imao tekuću vodu na njegovoj površini ili blizu nje. Jedanaesto-godišnje proučavanje, objavljeno u časopisu Astrophysical Journal hipotezira da bi broj zvijezda u Mliječnom putu koji sadrži potencijalno nastanjive planete mogao biti daleko veći no što se do sada smatralo – čak i do nekoliko desetina postotka.
Novo istraživanje svodi sveukupni broj planeta oko Gliese 581 na šest i, poput našeg Sunčevog sustava, oni orbitiraju oko svoje zvijezde u skoro kružnim orbitama. Znanstvenici, članovi Lick-Carnegie egzoplanetnog pretraživanja, skupili su jedanaestogodišnju količinu podataka o radijalnoj brzini zvijezde. Metoda radijalne brzine se temelji na promatranju sitnih pokreta uslijed gravitacione vuče tijela koja kruže oko nje. Tim je pratio kretanja planeta u preciznosti od otprilike 1.6 metara u sekundi.
Amplituda i mijene suptilnih gravitacijskih reakcija zvijezde dozvoljavaju znanstvenicima određivanje mase planeta i orbitalnog perioda. Planetov radijus je procijenjen pomoću pretpostavki o njegovom sastavu, a njegova je gravitacija na površini izračunata iz njegove mase i radijusa. Astronomi također mogu odrediti planetov ekvilibrij i površinske temperature, koje nam pomažu odrediti potencijalnu nastanjivost. Ekvilibrijska temperatura odaje ravnotežu između energije odaslane od strane planeta i termalne energije zaprimljene od zvijezde. Površinska temperatura se procjenjuje pomoću udaljenosti planeta od zvijezde i nizom pretpostavki o sastavu njegove atmosfere. Za nastanjiv planet temperature ne smiju biti previsoke, što bi rezultiralo vodom u obliku vodene pare, niti prehladne.
"Naši proračuni upućuju na to da je planet težak između 3.1 i 4.3 Zemljine mase, ima kružnu 36.6-odnevnu orbitu i radijus mu se procjenjuje na između 1.2 i 1.5 Zemljinog radijusa." dodao je koautor Paul Butler s Odjela za zemljani magnetizam na Carnegieu. Njegova glavna poluos, pola dužine kroz dugi smjer njegovog eliptičnog orbitalnog puta – iznosi 0.146 astronomskih jedinica (jedan AU je udaljenost između Zemlje i Sunca), a njegova je gravitacija na površini slična Zemljinoj od otprilike 1.1 do 1.7 g.
Nastanjivost ovisi o mnogim faktorima, ne samo o temperaturi. Gravitacija mora biti dovoljno jaka da zadržava atmosferu, te temperatura mora biti niža od otprilike 3.3 stupnja Celzija negdje na planetu. Istraživači procjenjuju da je površinska temperatura novootkrivenog planeta između -31 stupnja Celzija i -12 stupnjeva Celzija. Površina okrenuta prema zvijezdi bi trebala biti užarena dok bi površina okrenuta od zvijezde trebala biti smrznuta. Planet bi mogao biti plimno vezan za zvijezdu – s jednom stranom uvijek okrenutom prema zvijezdi i drugom koja je uvijek mračna i hladna. To služi za stabilizaciju planetove površinske klime, tvrdi Steven Vogt, koautor i profesor astronomije i astrofizike na Sveučilištu Santa Cruz. Najviše nastanjiva zona na površini planeta nalazila bi se diljem linije između svjetlosti i tame, s površinskom temperaturom koja se povećava prema svijetloj strani i smanjuje prema mračnoj.
Temperature na Zemlji jako variraju i život može opstati i u vrlo ekstremnom okolišu, od Antarktika gdje su temperature i ispod -70 stupnjeva Celzija, do ekstremno vrućih hidrotermalnih otvora koji ključaju na 112 stupnjeva Celzija. Činjenica da su istraživači uspjeli detektirati ovaj planet tako brzo i tako blizu (astronomski gledano) sugerira da bi nastanjivi planeti mogli biti poprilično uobičajena pojava.


Izvor: http://www.znanost.com/clanak/otkriven-potencijalno-nastanjiv-planet#ixzz11xFHYukO

Otkrivena praiskonska magnetska polja u dubokom Svemiru

Znanstvenici s Kalifornijskog instituta za tehnologiju (Caltech) i s UCLA otkrili su dokaze postojanja "univerzalnih sveprisutnih magnetskih polja" koja se nalaze u dubokom Svemiru između galaksija još od vremena Velikog praska.
Caltechov fizičar Shin'ichiro Ando i Alexander Kusenko, profesor fizike i astronomije na UCLA, obznanili su otkriće u radu koji će biti objavljen u nadolazećem izdanju časopisa Astrophysical Journal Letters; a samo istraživanje je trenutno dostupno online. Ando i Kusenko su proučavali slike najmoćnijih objekata u Svemiru – supermasivnih crnih rupa koje emitiraju visoko energetsko zračenje dok proždiru zvijezde u udaljenim galaksijama – pribavljene pomoću NASA-inog Fermi Gamma-ray svemirskog teleskopa.
"Otkrili smo znakove praiskonskih magnetskih polja u dubokom Svemiru između galaksija." izjavio je Ando. Fizičari su mnogo godina pretpostavljali da univerzalna magnetska polja prožimaju duboki Svemir između galaksija, ali nije postojao način da se ona promatraju ili da se izmjere, sve do sada. Fizičari su sastavili sliku od 170 divovskih crnih rupa i otkrili da slike nisu dovoljno oštre koliko se moglo očekivati.
"Zbog svemirskoga pozadinskoga zračenja zaostalog još od Velikog praska kao i zračenja emitiranog od strane galaktika, visoko energetski fotoni emitirani iz dalekih izvora mogu interagirati s pozadinskim fotonima i stvoriti elektron pozitronske parove, koji poslije anihiliraju i ponovno se pretvore u fotone nakon kratkog vremena." rekao je Kusenko, znanstveni savjetnik u Institutu za fiziku i matematiku Svemira na Sveučilištu Tokyo.
"Dok proces sam po sebi ne zamagljuje značajno sliku, čak i malo magnetsko polje koje se nalazi na putu može skretati elektrone i pozitrone te činiti sliku zamućenom." dodao je. Iz takvih zamagljenih slika znanstvenici su otkrili da prosječno magnetsko polje ima "femto-Gauss" snagu od samo jednog trilijuna snage Zemljinog magnetskog polja. Univerzalna magnetska polja su možda nastala u ranom Svemiru nedugo nakon Velikog praska, puno prije nastanka zvijezda i galaksija, zaključili su Ando i Kusenko.


Izvor: http://www.znanost.com/clanak/otkrivena-praiskonska-magnetska-polja-u-dubokom-svemiru#ixzz11xEx5mMy


slika: http://www.znanost.com/images/resized/images/cc/azra/magnetic_field_200_200.jpg

Potrese izaziva američko tajno oružje?

Teoretičari zavjere u nedavnim katastrofama vide djelovanje HAARP-a, niza antena koje se prema teoriji može koristiti za kontrolu vremena, 'proizvodnju' potresa i manipulaciju moždanim valovima u ljudskome mozgu. Projekt se nalazi u Gakuni na Aljasci.
Najnoviji razorni potres koji je pogodio Čile nanovo je uzbudio teoretičare zavjere koji u ovom tragičnom događaju, kao i u potresima koji su u zadnjih nekoliko godina pogađali uglavnom siromašnije dijelove svijeta (Haiti, Peru, Pakistan, Nias, Gujarat, Sumatra...) vide djelovanje HAARP-a (The High Frequency Active Auroral Research Program), piše Slobodna Dalmacija.

Riječ je o nizu antena koje se prema teoriji može koristiti za kontrolu vremena, 'proizvodnju' potresa i manipulaciju moždanim valovima u ljudskome mozgu.

Projekt se nalazi u Gakuni na Aljasci, jer je tamo najpogodnije mjesto za rad s obzirom na to da područja blizu polova imaju brojne aktivnosti u ionosferi. O njegovu postojanju u široj javnosti se i doznalo zbog toga što su se stanovnici pobunili zbog čudnih anomalija na nebu nakon što je projekt počeo s radom, kao i zbog nekoliko znanstvenika koji su se obratili novinarima kako bi ih upozorili, piše Slobodna.

Jednostavno rečeno, HAARP djeluje na obrnuti način od radijskog teleskopa – antena, umjesto da prima, šalje signale. HAARP-ove elektromagnetske zrake pogađaju dijelove ionosfere i zagrijavaju ih. To navodno može stvoriti određeni tip valova u smjeru prema Zemljinoj kori te uzrokovati potrese. Ujedno zagrijavanje pojedinih dijelova ionosfere utječe i na vremenske prilike.

Oni koji prate djelovanje HAARP-a tvrde kako je bio aktivan i 12. siječnja 2010. kada je Haiti pogodio razoran potres. Ujedno na YouTubeu postoje brojni videoprilozi o tome kako su se prije potresa na nebu vidjele razne anomalije i boje, pogotovo u slučaju potresa koji je pogodio Sečuan u Kini.

Posljedice posjedovanja ovakvog oružja su nesagledive, tvrde analitičari, a o razlozima zašto se uništavaju samo siromašna područja može se tek nagađati. Javnosti je objašnjeno da je cilj projekta HAARP akademsko istraživanje kako bi se promijenila ionosfera da bi se poboljšala mogućnost komunikacije za dobro čovječanstva. John Hanscom iz američke zračne baze tvrdi: "HAARP se sastoji od nekoliko elemenata koji služe za prijenos energije te od brojnih elemenata za proučavanje ionosfere. Cilj istraživanja je znanstveni, ali dio dobivenih rezultata mogao bi se primijeniti i u vojne svrhe."

HAARP nije jedina ustanova koja se bavi ovakvim istraživanjima. U Europi postoji EISCAT, kao i u Rusiji Sura Ionospheric Heating Facility. Prema istraživanjima američkih novinara, čini se kako su znanstvenici za HAARP uređaj (tj. ideju slanja energije u ionosferu) dobili upravo iz proučavanja radova Nikole Tesle i 'Teslina štita' te 'smrtonosne zrake', piše Slobodna Dalmacija.


Izvor: http://www.znanost.com/clanak/potrese-izaziva-americko-tajno-oruzje#ixzz11xEKGK8u



slika: http://www.znanost.com/images/resized/images/stories/marjan_f/tajno-oruzje_200_200.jpg

Kiralnim molekulama do otkrića života u Svemiru

Posjeti izvanzemaljaca mogu biti materijal za legende, no ako je skupina znanstvenika zaposlenih u Nacionalnom institutu za standarde i tehnologije u pravu, možda možemo pronaći izvanzemaljski život čak i prije nego napustimo svoj planet – prateći ljevoruko (ili desnoruko) svjetlo.
Tehnika koju je skupina razvila za detektiranje života bilo gdje u svemiru neće direktno uočiti svemirce. Umjesto toga, ona će omogućiti svemirskim instrumentima da uoče izdajnički znak da je život možda utjecao na pejzaž; prevladavanje molekula koje imaju svojevrsnu „kiralnost“ ili rukost (orijentaciju). Desnoruka (desno orijentirana) molekula ima isti sastav kao i njezin ljevoruki rođak, no njihovo se kemijsko ponašanje razlikuje. Budući da mnoge supstance važne za život favoriziraju jednu od orijentacija, Thom Germer i njegovi kolege misle da bi kiralnost mogla otkriti prisutnost života i na većim udaljenostima te su napravili uređaj koji će ju detektirati.
„Ne želite se ograničiti na traženje specifičnih materijala poput kisika koji koriste stvorenja na Zemlji, jer to stvara pretpostavke što je život'', kaže Germer, fizičar iz NIST-a. „No aminokiseline, šećeri, DNA – svaka od ovih supstanci je ili lijevo ili desno orijentirana u svakom živom biću.“ Mnoge molekule koje se ne povezuju sa životom također pokazuju određenu orijentaciju. No kad se organizmi razmnožavaju, njihovi potomci posjeduju kiralne molekule koje imaju istu orijentaciju kao one u tijelima njihovih roditelja. Kako se život širi, skupina teoretizira, okoliš će s vremenom imati veliku količinu molekula koje favoriziraju jednu orijentaciju.
„Ako je površina samo kolekcija nasumičnih kiralnih molekula, polovica bi išla lijevo, a polovica desno“, kaže Germer. „No samoskupljanje života znači da bi sve išle u istom smjeru. Teško je zamisliti površinu planeta koja pokazuje orijentaciju bez prisutnosti samoskupljanja, koje je bitna komponenta života.“
Budući da kiralne molekule reflektiraju svjetlost na način koji pokazuje njihovu orijentaciju, istraživačka skupina napravila je uređaj koji proizvodi svjetlost kojim obasjava lišće biljaka i bakterije te potom detektira polarizirane refleksije klorofila u organizmima s kraćih udaljenosti. Uređaj je detektirao kiralnost kod oba izvora. Skupina namjerava poboljšati svoj detektor kako bi mogli promatrati površine lokvi i zatim regija veličine pejzaža na Zemlji. Budući da skupina nastavlja dobivati dobre rezultate, Germer kaže da će predložiti da se detektor ugradi u veliki teleskop ili postavi na svemirsku letjelicu.
„Moramo biti sigurni da ćemo dobiti signal s vlastitog planeta prije nego počnemo tražiti signal s drugih“, kaže on. „No ono što je zgodno kod koncepta jest da je osjetljiv na ono što dolazi iz procesa iza organskog samoskupljanja, a ne nužno života kakvog mi poznajemo.“


Izvor: National Institute of Standards and Technology (NIST)


Izvor: http://www.znanost.com/clanak/kiralnim-molekulama-do-otkrica-zivota-u-svemiru#ixzz11x3klxgZ

Titanova izmaglica bi mogla čuvati ključ života

Što je Titan?
Titan (također Saturn VI) je prirodni satelit Saturna. Kruži oko Saturna na udaljenosti 1 221 830 km. Titanov polumjer iznosi 2575 km, a masa 1.35 × 1023 kg. Titan najvjerojatnije Saturnu uvijek pokazuju istu stranu (tj. ima sinkronu rotaciju), pa jedan dan na Titanu traje jednako kao i njegov ophod oko Saturna - nešto manje od 16


Fizička svojstva

Titan je po svojim svojstvima sličan drugim velikim satelitima Ganimedu, Kalistu i Tritonu, a možda i planetu Plutonu.
Građen je od leda i stijenja. Unutrašnjost mu je vjerojatno diferencirana u nekoliko slojeva, sa središnjom jezgrom promjera oko 3400 km, te nekoliko slojeva leda različitih kristalnih struktura. Unutrašnjost mu je možda još uvijek vruća. Iako po sastavu sličan ostalim Saturnovim satelitima, Titan je nešto veće gustoće. Razlog tome je što je dovoljno velik da pokrene proces gravitacijske kompresije - zgušnjavanja uslijed vlastite težine.
Letjelice Voyager nisu otkrile postojanje značajnijeg magnetskog polja oko Titana

Atmosfera [uredi]


Titan, najveći Saturnov satelit
Titan je jedini planetni satelit u Sunčevu sustavu koji posjeduje značajniju atmosferu. Atmosfera na površini stvara tlak od čak 1.5 bara, 50% više nego na Zemlji (na razini mora). Atmosfera je po sastavu većim dijelom molekularni dušik (94%), uz argon (6%) i nešto metana. Može se naći voda, te neki organski spojevi u tragovima (cijanovodik, ugljik dioksid).
Cijanovodik je izrazito bitan jer je nužan za stvaranje aminokiselina, osnove života na Zemlji. Smatra se da su ovi uvjeti slični uvjetima kakvi su vladali na Zemlji u vrijeme stvaranja života, prije nego je život u Zemljinu atmosferu počeo unositi kisik.
U višim slojevima atmosfere, pod djelovanjem sunčeva svjetla na metan, ugljik dioksid i druge spojeve, nastaju ugljikovodici i još neki spojevi. Ti se spojevi u hladnoj atmosferi kondenziraju te na visini od oko 200 km iznad površine stvaraju sloj neprozirnih narančastih oblaka. Ovaj proces je sličan procesu stvaranja smoga na Zemlji. U novije vrijeme, na Titanu su uočeni i mali oblaci koji se mogu pojaviti i nestati u samo jednom danu. Ovi su oblaci mogući izvor metanskih kiša.
Na Titanovoj površini vladaju temperature od oko 95 K (-178°C), oko 4 K iznad trojne točke metana. Vodeni led na ovim temperaturama ne sublimira, pa u atmosferi nema mnogo vodene pare. Pored spomenutih narančastih oblaka i sveopće magle, postoje i druge vrste oblaka, od molekula metana, etana i drugih jednostavnih organskih molekula. Postoji mogućnost da metanski oblaci proizvode čak i neku vrstu "kiše" tekućeg metana na površini, pa čak i da postoje rijeke, ledenjaci i oceani etana (s otopljenim metanom) dubine do 1000 metara. Ipak, posljednja radarska promatranja sa Zemlje nisu potvrdila ove pretpostavke.
Vjetrove na Titanu, za razliku od većine ostalih tijela Sunčevog sustava, ne pokreće Sunčevo zračenje (koje je 100 puta slabije nego na Zemlji) već plimne sile. Plimne sile na Titanu su čak 400 puta jače nego na Zemlji. Plimna izbočina koju na pretpostavljenom oceanu metana stvara Saturn mogla bi biti visoka i do 100 metara. Ova izbočina, zbog Titanove sinkrone rotacije, stoji uglavnom na istom mjestu, no zbog jačanja i slabljenja plimne sile (tijekom Titanovog približavanja i udaljavanja Saturnu do kojeg dolazi zbog Titanove eliptične putanje) izbočina se periodički povećava i smanjuje. Računalne simulacije pokazale su da visina plimne izbočine varira i do 10%.


Christian Huygens, pronalazač Titana
Saturnove plimne sile pokreću Titanovu atmosferu stvarajući plimne vjetrove u smjeru sjever-jug (za razliku od vjetrova na većim visinama koji pušu u smjeru istok-zapad) brzine i do 1 m/s. Zbog niske gravitacije i velike gustoće atmosfere, vjetrovi ove brzine su mnogo učinkovitiji nego na Zemlji, te mogu uzvitlati prašinu.
Slike s Voyagera pokazale su i razlike u boji između sjeverne i južne polutke, te odvojeni sloj smoga koji je s ostatkom bio spojen iznad sjevernog pola. Razlike u boji su objašnjene utjecajem godišnjih doba - u vrijeme prolaska Voyagera na sjevernoj je polutci bilo rano proljeće, a na južnoj rana jesen. Postojanje odvojenog sloja smoga, kasnije su analize pokazale, rezultat je atmosferske cirkulacije u višim slojevima atmosfere.

Reljef
Zbog guste atmosfere, nije moguće vidjeti Titanovu površinu u vidljivom svjetlu. Letjelica Cassini će mapirati Titanovu površinu radarom, kao što je letjelica Magellan to učinila s Venerom. Nešto površinskih detalja je vidljivo na infracrvenim fotografijama teleskopa Hubble, pa je uočen svjetliji "kontinent" na Titanovoj strani okrenutoj Saturnu. Na osnovu ovih fotografija je odabrano mjesto slijetanja sonde Huygens.
Dolaskom letjelice Cassini dobivene su bolje slike Titana, na kojima se ističe područje nazvano Xanadu. Još uvijek nije sasvim jasno kakav je tip terena u pitanju.


Povijest istraživanja

Titan je otkrio Christiaan Huygens 1655. godine. Titan je bio jedan od glavnih ciljeva misije Voyager 1. Godine 1997, lansirana je letjelica Cassini-Huygens koja je 2004. stigla u orbitu oko Saturna. Sonda Huygens će biti spuštena u Titanovu atmosferu početkom 2005.

Otkriće
Otkrio Christiaan Huygens
Datum otkrića 25. ožujka 1655.
Privremena oznaka Saturn VI
Matični planet Saturn
Grupa satelita Unutarnji pravilni sateliti
Orbitalni elementi
Ekscentricitet (e) 0.028880
Prosječna udaljenost 1,221,931 km
Orbitalni period (P) 15.94542 d
Inklinacija (i) prema -
- ekliptici {{{i_ekliptika}}}
- ekvatoru planeta 0.34854 °
Fizičke osobine
Srednji promjer 2575.5 km
Površina 8.3·107km˛
Masa 1.3452·1023 kg
Volumen xxxx kmł
Gustoća 1.8798 g/cmł
Gravitacija na površini 1.352 m/s˛
Brzina oslobađanja 2639 m/s
Period rotacije 15.945 d
Albedo 0.21
Prosječna površinska
temperatura 90K
Atmosferski pritisak 146.7 kPa
Nagib osi 0°








Simulacijom mogućih kemijskih reakcija u atmosferi Titana, Saturnovoga najvećega mjeseca, tim znanstvenika sa sveučilišta u Arizoni pronašao je aminokiseline i baze nukleotida. Radi se o osnovnim sastojcima života na Zemlji.
Tijekom eksperimenta kojim su proučavali moguće kemijske reakcije u plinovitoj atmosferi Saturnova najvećeg mjeseca, znanstvenici sveučilišta u Arizoni otkrili su cijeli niz složenih organskih spojeva, među kojima i aminokiseline i baze nukleotida, spojeva koji predstavljaju najvažnije sastojke života na Zemlji. "Naš je tim prvi koji je uspio takvo što u atmosferi koja ne sadrži tekuću vodu. Rezultati naših eksperimenata pokazuju kako je moguće dobiti vrlo složene molekule u vanjskim slojevima atmosfere", navodi Sarah Hörst, postdiplomac na Lunarnom i planetarnom laboratoriju na sveučilištu Arizona. U suradnji sa svojim mentorom, profesorom Rogerom Yelleom, ona je ujedno i vodila ovo međunarnodnom istraživanje.
Među dobivenim molekulama nalazile su se i molekule koje čine sastavni dio genetskog materijala molekula DNK i RNK: citozin, tirozin, adenin, timin, guanin i uracil (dušične baze) te dvije najmanje aminokiseline; glicin i alanin. Aminokiseline sastavni su dio proteina. Hörst je prezentirala rezultate svog istraživanja 7. listopada na ovogodišnjem sastanku Odjela američkog društva astronoma za proučavanje planeta, održanom u Pasadeni, Kalifornija. Rezultati istraživanja Titanove atmosfere istovremeno sugeriraju kako bi se tamo mogao nalaziti spremnik prebiotičkih molekula, ali i otvara nov pristup nastanku života na Zemlji. Umjesto miješanja u "primordijalnoj juhi", moguće je kako su prvi sastojci života na površinu našeg planeta pali u obliku kiše iz "primordijalne izmaglice" na višim slojevima atmosfere.
Ekscentrik u Sunčevom sustavu
Titan je godinama istovremeno zbunjivao i fascinirao znanstvenu zajednicu. "Radi se o jedinom mjesecu Sunčeva sustava koji posjeduje održivu atmosferu", objašnjava Hörst. "Njegova atmosfera prodire u svemir mnogo dublje od Zemljine. Ipak, mjesec je manji od Zemlje pa atmosferu privlači mnogo manja gravitacija." Titanova atmosfera također je i mnogo gušća od Zemljine. Na površini, atmosferski tlak jednak je tlaku na dubini od gotovo 5 metara. "Istovremeno, Titanova je atmosfera više je nalik na Zemljinu nego na bilo koju drugu atmosferu Sunčeva sustava", ističe Hörst. "U biti, Titan se naziva i Zemljom zamrznutom u vremenu jer mnogi vjeruju kako je tako izgledala mlada Zemlja."
Na slikama koje je Voyager poslao natrag na Zemlju 1970. godine, Titan je izgledao kao mutna, narančasta kugla. "Dugi niz godina to je sve što smo znali o Titanu. Voyager je uspio snimiti samo vanjski dio atmosfere, ne i samu površinu mjeseca. Znali smo da ima atmosferu koja sadrži metan i ostale male organske molekule. I to bi bilo sve", nastavlja Hörst. U međuvremenu su znanstvenici saznali kako se Titanova izmaglica sastoji od aerosola, poput smoga koji okružuju mnoga urbana središta na Zemlji. Aerosol se sastoji od sićušnih čestica, promjera cca. 0,01 mikrometra, koje pod jakim elektronskim mikroskopom izgledaju kao snježne pahuljice. Točan kemijski sastav Titanovih aerosola i dalje ostaje nepoznat. Ono što ih čini toliko zanimljivim jest činjenica da sadrže organske molekule - prvi korak prema stvaranju života kakvog poznajemo. "Želimo znati koje se sve kemijske reakcije mogu odvijati u Titanovoj atmosferi i koliki im je doseg. Govorimo li o malim molekulama koje mogu tvoriti mnogo interesantnije stvari? Mogu li u toj atmosferi nastati proteini?", pita se Hörst.
Što je potrebno za tvorbu molekula života?
Za takvo što najprije je potrebna energija koja će u atmosferi razbiti jednosavne molekule, poput dušika, metana i ugljikova monoksida te potom reorganizirati dobivene fragmente u složene spojeve kao što su prebiotičke molekule. "Takvo što nipošto se ne bi moglo dogoditi na Titanovoj površini. Izmaglica je toliko gusta da se cijeli mjesec nalazi u neprestanom prašnom sumraku. Uz to, na temperaturi od svega -89 oC, voda, za koju vjerujemo kako prekriva većinu površine mjeseca, tvrda je poput granita." Ipak, gornji slojevi atmosfere izloženi su neprestanom bombardiranju ultraljubičastog zračenja i nabijenih solarnih čestica koje odbija magnetsko polje Saturna. Prilikom istraživanja Titanove atmosfere, znanstvenici se moraju oslanjati na podatke svemirske sonde Cassini, koja istražuje Saturnov sustav od 2004. godine, a kraj Titana prolazi svakih nekoliko tjedana. "Zahvaljujući Voyageru, mogli smo baciti pogled. Zahvaljujući svemirskoj sondi Cassini, možemo čak i opipati dio mjeseca."
Tijekom preleta, Cassini je zagrabio dio najvišeg sloja Titanove atmosfere te pripadne molekule analizirao preko ugrađenog spektrometra masa. Nažalost, stroj ne može prepoznati veće molekule, a upravo te molekule čine značajan dio Titanove zagonetne izmaglice. "Cassini se upravo zbog guste atmosfere ne može značajno približiti površini. Najbliže što se ikad približio površini mjeseca bilo je na visini od 900 kilometara. Bliže ne može." Ne bi li dobili odgovore na svoja pitanja, Hörst i njeni suradnici morali su stvoriti repliku Titanove atmosfere ovdje na Zemlji. Preciznije, u pariškom laboratoriju.
"U laboratoriju ne možemo proizvesti točnu kopiju Titanove atmosfere, ali mi smo se nadali kako ćemo kroz simulacije bolje razumjeti kemijske procese koji vode do formacije aerosola. Sve što saznamo u laboratoriju možemo kasnije primijeniti na proširenje onog što već znamo o Titanu", objašnjava Hörst.
Poput špijuna u filmu
U laboratriju, Hörst i njeni kolege su pomiješali plinove koji sačinjavaju Titanovu atmosferu u reakcijskoj komori od nehrđajućeg čelika. Smjesu su potom izložili djelovanju mikrovalnog zračenja, koje je uzrokovalo električno pražnjenje molekula smjese plinova. Po istom principu svijetle neonski natpisi. Na taj su način simulirali energetske udare na vanjske slojeve Titanove atmosfere. Električno pražnjenje uzrokovalo je spajanje nekih 'sirovih materijala' u krutu materiju. Slični efekt događa se i pod utjecajem sunčevih UV zraka. Reakcijska komora načinjena je u suradnji s grupom pariških znanstvenika, a jedinstvena je po tome što koristi električno polje za očuvanje levitacije aerosola.
"Aerosoli nastaju uslijed miješanja plinova. Čim postanu dovoljno teški padaju na dno reakcijske komore, s kojeg ih mi potom skupljamo. Tada za uzorke počinje prava avantura." Prilikom analize aerosola, Hörst je morala primijeniti maseni spektrometar visoke rezolucije, koji se nalazi u laboratoriju u Grenobleu - otprilike tri sata vožnje TGV-om (francuski brzi vlak) od Pariza. "Smiješno je, tada sam se osjeaćama baš poput špijuna u nekom akcijskom filmu. Uzroke sam pohranila u male ampule, ampule u posebnu torbu i krenula ma TGV. Svakih pet minuta otvarala bih torbu pitajući se jesu li ampule još tu. Radilo se naime o uistinu vrijednim uzorcima." Analizom uzoraka masenim spektrometrom, znanstvenici su uspjeli identificirati gotovo 5000 različitih molekulskih formula. "Sve što možemo reći o broju različitih molekula koje se nalaze u tim uzorcima jest da je golem. Ukoliko pretpostavimo kako svaka molekula ima barem četiri strukturna izomera, govorimo o gotovo 20 000 molekula. Dakle, na neki način i nismo baš iznenađeni što smo uspjeli sintetizirati dušične baze i aminokiseline."
"Analizom masenim spektrometrom dobili smo informacije o vrsti atoma koji sačinjavaju molekule aerosola, ali ne i o strukturi tih molekula", ističe Hörst. "Ono što smo stvarno željeli saznati bile su upravo strukturne formule svih molekula aerosola. Gotovo iz hira, odlučili smo sastaviti popis svih mogućih formula svih aminokiselina i baza nukleotida koje tvore život na Zemlji, a ostatak posla ostaviti računalu. I tako, jedan dan sam sjedila ispred svog računala, tek sam dovršila popis, utipkala ga u računalo, pritisnula tipku 'Enter'. Potom sam otišla obaviti nešto drugo. Kada sam se vratila, iz pisača je izlazio popis svega što smo pronašli spektrometrijskom analizom. Neko vrijeme sam samo sjedila i promatrala popis. Pomislila sa kako to ne može biti točno. Otrčala sam gore ne bi li pronašla Rogera, svoga mentora, ali njega nije bilo", Hörst progovara kroz smijeh. "Vratila sam se natrag u svoj ured i za nekoliko trenutaka ponovno otrčala pronaći Rogera kojeg opet nije bilo u uredu. Bio je to uistinu stresan trenutak."
"Eksperimentima nismo željeli stvoriti te molekule, već provjeriti mogu li tamo nastati. Uz toliko komadića koji lete naokolo u plazmi lako je bilo pretpostaviti kako oni mogu tvoriti cijeli niz zanimljivih stvari." Uz nukleotide, osnovne elemente genetskog koda svog života na Zemlji, Hörst je identificirala više od pola molekulskih formula za 22 aminokiseline koje živi organizmi koriste u tvorbi proteina.
Titan - prozor u Zemljinu prošlost?
Na neki način, eksperimentalno otkriće molekula života na Zemlji u nekoj stranoj atmosferi gotovo je ironično. Evo i zašto: Kemijske reakcije koje se odvijaju na Titanu mogle bi biti slične onima koje su se odvijale na mladoj Zemlji i koje su proizvele biološki materijal koji je potom pokrenuo evoluciju života. Ti se procesi više ne odvijaju u Zemljinoj atmosferi zbog velikog udjela kisika koji prekida kemijske cikluse mnogo prije formacije velikih molekula.p
Izgleda kako se u Titanovoj atmosferi nalazi upravo dovoljna količina kisika za formaciju bioloških molekula, ali ne toliko da bi sprečavao njihovu formaciju. "Postoji mnogo razloga zašto bi život na Titanu bio zasnovan na potpuno drugačijoj kemiji od života na Zemlji, od kojih je jedan od važnijih prisustvo tekuće vode na površini Zemlje. Nama je zanimljivo kako je moguće u atmosferi dobiti gotovo sve što poželite. Uostalom, takve se reakcije možda odvijaju u atmosferama planeta izvan Sunčeva sustava", zaključuje Hörst.


Izvor: University of Arizona


Izvor: http://www.znanost.com/clanak/titanova-izmaglica-bi-mogla-cuvati-kljuc-zivota#ixzz11x1uJxkn

četvrtak, 07.10.2010.

Istraživači rade na poboljšanju balističkih baza podataka

Samu Houstonu izvanrednom profesoru kaznenog prava na State University dodijeljen je 341.807 $ vrijedan grant za propitivanje načina primjene i djelotvornosti nacionalnih baza podataka forenzičkih balističkih podataka. Grant mu je dodijelio National Institute of Justice.
Integriranom nacionalnom mrežom balističkih podataka (NIBIN) upravlja savezni ured države i to njegov odjel zadužen za vatreno oružje i eksplozive. To je jedina baza podataka koja omogućava pristup balističkim podacima korisnicima iz svih dijelova zemlje. NIBIN pomaže pri utvrđivanju povezanosti zločina s određenim primjerkom vatrenog oružja kojim je on izvršen. William King navodi da kada se u zločinu koristi vatreno oružje na mjestu zločina često zaostaju čahure koje kasnije pronalaze policijski djelatnici. "Takve čahure nose jedinstvene mehaničke tragove koje na njima ostavljaju različiti dijelovi vatrenog oružja. To omogućuje povezivanje čahure s oružjem iz koje je ispaljena, na način sličan onom kad otisak prsta identificira osumnjičenika. U praksi su se najkorisnijima pokazali tragovi koje ostavljaju udarne igle i izbacivači metka.
Sustav NIBIN skenira mehaničke tragove sa ispucane čahure ili metka, digitalizira ih te ih unosi u nacionalne baze kao podatak o kaznenim dokazima. Time digitalizirane slike postaju dostupne lokalnim agencijama za provedbu zakona za potrebe policijskih djelatnika. Lokalnim agencijama stoji na raspolaganju 190 terminala za unos u NIBIN bazu digitalnih slika dokaza koje su sami prikupili. Terminali se nalaze u državnim policijskim agencijama i glavnim kriminalističkim laboratorijima diljem zemlje. Baza podataka ubrzava istrage i zamjenjuje mukotrpan ljudski rad pri uspoređivanju mehaničkih tragova na čahurama ili zrnima mikroskopiranjem. Ova tehnologija je dostupna od 2001, pa ju je u svom radu do danas koristilo više od 7.653 lokalnih agencija.
Prema podacima navedenim na NIBIN web stranicama dosad je u sustav uneseno više od 1,6 milijuna podataka. Uz to baza je pretraživana 34.000 puta radi povezivanja najmanje dva različita mjesta zločina. King će proučavati načine korištenja baze podataka unutar sustava i načine na koje detektivi koriste balističke podatke u svojim istraživanjima, kao što su prepoznavanje osumnjičenih, odnosno prikupljanje informacija. King planira razgovarati s istražiteljima iz 10 različitih agencija, kao i istražiti rad NIBIN menadžera i korisnika. Planira se istražiti razloge zašto neke agencije za provedbu zakona ne koriste NIBIN sustav. Uz to cilj je utvrditi dobre i loše karakteristike sustava i identificirati najbolji način njegova korištenja a sve u cilju poboljšanje dosadašnjeg načina primjene.
U timu istraživača također će se naći i Vincent Webba, dekan pravnog fakulteta, William Wells, izvanredni profesor kaznenog prava, te Chi-Chung (Jorn) Yu, izvanredni profesor kaznenog prava. Studija će biti financirana do svibnja 2012.

Izvor: Sam Houston State University

Europina skrivena kemija leda

Led na Jupiterovom mjesecu Europa mogao bi skrivati više od oceana za kojeg se pretpostavlja da postoji - vjerojatno neočekivano brze kemijske reakcije između vode i sumpornog dioksida na ekstremno hladnim temperaturama.
Iako ove molekule brzo lako reagiraju kada su u tekućem stanju – poznati su sastojci kiselih kiša – Mark Loeffler i Reggie Hudson iz NASA-inog Goddard centra za svemirski let u Greenbeltu tvrde da molekule reagiraju i u smrznutom stanju iznenađujuće brzo i uspješno na temperaturama stotinu stupnjeva ispod nule. Reakcija se događa bez pomoći zračenja te se može odvijati diljem debelog sloja leda na Europi – što bi moglo promijeniti trenutno shvaćanje o geologiji i kemijskim procesima koji se odvijaju na tom mjesecu i vjerojatno na drugim sličnim tijelima.
"Kada ljudi govore o kemiji na Europi, obično pričaju o reakcijama koje su potaknute radijacijom." izjavio je Mark Loeffler, znanstvenik iz Goddarda i glavni autor rada objavljenog 2. studenoga u časopisu Geophysical Research Letters. Mjesečeva je temperatura između -187 i -143 stupnja Celzija. U ovim ekstremno hladnim uvjetima za većinu je kemijskih reakcija potrebna infuzija energije dobivene radijacijom ili pomoću svjetlosti. Na Europi, ta energija dolazi iz čestica iz Jupiterovih radijacijskih pojaseva. Većina tih čestica prodiru samo dio centimetra u površinu te modeli Europine kemije obično staju na tom.
"Kada zavirite ispod površine Europe, hladno je i sve je u čvrstom stanju te se tu obično ne očekuje brzo odvijanje reakcija u tim uvjetima." objašnjava kastor Reggie Hudson, suradnik voditelja astrokemijskog laboratorija u Goddardu. "Ali s kemijom koju mi opisujemo, možemo imati led debeo od 10 do 100 metara i ako je sumpor dioksid umješan u njega, doći će do reakcije." dodao je Loeffler. "Ovo je iznimno važan rezultat za razumijevanje kemije i geologije Europine ledene kore." rekao je Robert E. Johnson, stručnjak za radijacijski induciranu kemiju na planetima i profesor inženjerske fizike na Sveučilištu Virginia u Charlottesvilleu.
Pomoću daljinskih promatranja astronomi su utvrdili postojanje sumpornog dioksida u Europinom ledu. Sumpor potječe iz vulkana Jupiterovog mjeseca Io, gdje se ionizira i transportira na Europu. Na Europi se smješta unutar leda. Dodatni sumpor može dolaziti iz oceana za kojeg se smatra da leži ispod Europine površine. "Ipak, sudbina implantiranog ili bilo kojeg ispodpovršinskog sumpora nije jasna i ovisi o geologiji i kemiji unutar ledene kore." izjavio je Johnson. U eksperimentima koji simuliraju uvjete na Europi, Loeffler i Hudson su špricali vodenu paru i plin sumpornog vodika na zrcala u vakuumskoj komori. Zrcala su bila rashlađena na -223 do -173 stupnja Celzija te su se plinovi isti tren kondenzirali u led. Kako je reakcija napredovala, istraživači su koristili infracrvenu spektroskopiju za promatranje smanjenje koncentracije vode i sumpornog dioksida te povećanje koncentracije stvorenih pozitivnih i negativnih iona.
Unatoč ekstremnoj hladnoći, molekule su reagirale brzo u svom ledenom obliku. "Na -143 stupnja Celzija, temperaturi koja predstavlja topliji dio očekivanih temperatura na Europi, reakcija je uglavnom trenutna. Na -173 stupnja Celzija, reakcija se odvija unutar jednog dana. Ako vam to ne zvuči brzo, sjetite se da na geološkoj vremenskoj skali – milijardu godina – dan je brži od treptaja oka."
Za testiranje reakcije, znanstvenici su dodali smrznuti ugljikov dioksid, poznat kao suhi led, kojeg se obično može pronaći na ledenim tijelima, uključujući i Europu. "Ako bi smrznuti ugljikov dioksid blokirao reakciju, ne bismo bili nimalo zainteresirani." objašnjava Hudson. "Jer reakcija vjerojatno ne bi imala važnost za Europinu kemiju. Bila bi laboratorijski kuriozitet." Ali reakcija se nastavila, što znači da bi mogla biti od velike važnosti za Europu, kao i za Ganimed i Kalisto, druga dva Jupiterova mjeseca te za druga mjesta na kojima su prisutni voda i sumporov dioksid. Reakcija je pretvorila od jedne četvrtine do skoro jedne trećine sumpornog dioksida u produkt. "Ovo je neočekivana količina za ovakvu kemijsku reakciju." tvrdi Loeffler. "Bili bismo zadovoljni i s pet posto." Još važnije, proizvedeni pozitivni i negativni ioni reagirati će s drugim molekulama. To bi moglo dovesti do zanimljivih kemijskih reakcija, posebno zbog bisulfata (HSO3-), tipa sumpor iona te nekih drugih produkata ove reakcije koji su dovoljno stabilni da postoje neko vrijeme.
Robert Carlson, viši znanstvenik u NASA-inom Jet Propulsion Laboratoryu u Pasadeni koji surađuje s Loefflerom i Hudsonom, ističe da su ranije naznake reakcije vode i sumpornog dioksida uočene ali ne i objašnjene. "Rezultati koje su dobili Loeffler i Hudson pokazuju da se odvijaju vrlo zanimljive reakcije bazirane na kiselinama. S nestrpljenjem iščekujem da vidim što bi se moglo dogoditi kada se dodaju druge vrste te kako male koncentracije sumpornog dioksida na površini satelita djeluju na njegovu cjelokupnu kemiju." Konačni test laboratorijskih eksperimenata bit će da li se može pronaći dokaz bilo kojeg produkta reakcije u podatcima skupljenim tijekom promatranja ili budućih posjeta Europi. Johnson se slaže da ako sumporni dioksid na Europi "reagira i tvori polustabilne produkte, kako istraživači tvrde, slika se onda u potpunosti mijenja. To neće samo utjecati na naše razumijevanje Europe nego i na modele koje koristimo za razvijanje instrumenata za predviđenu Jupiter-Europa Orbiter misiju."


Izvor: NASA/Goddard Space Flight Center

utorak, 05.10.2010.

Projekt NDN za novi Internet

Istraživački projekt u čiji su rad uključeni i stručnjaci iz Cooperative Association for Internet Data Analysis (CAIDA), sa sjedištem u San Diego Supercomputer Center (SDSC) na sveučilištu UC San Diego, izabran je od strane američke National Science Foundation (NSF) kao dio njezinog programa da se iznađu novi i inovativni načini stvaranja pouzdanijeg i robusnijeg Interneta.







NSF-ova je Uprava za računalne i informacijske znanosti i inženjerstvo (CISE) prošli tjedan službeno objavila donacije za četiri nova projekta, svaki u vrijednosti do 8 milijuna dolara tijekom iduće tri godine, a koji čine dio programa za arhitekturu budućeg Interneta (FIA). Četiri istraživanja i projekti izgradnje sustava koji se financiraju u okviru programa FIA istražuju različite dimenzije prostora mrežne arhitekture te naglašavaju različite vizije budućnosti Interneta. NSF predviđa da će timovi istraživati nove smjerove i raznolike raspone istraživanja u okviru svojih istraživačkih programa, ali i raditi zajedno kako bi se poboljšala i moguće integrirala arhitektonska razmišljanja, pojmovi i komponente, čime se utire put za izgradnju sveobuhvatne i pouzdane mrežne arhitekture u budućnosti.
"Tijekom sljedeće tri godine, program FIA će uključiti dizajn, izradu prototipova i vrednovanje različitih aspekata mrežne arhitekture", rekao je Victor Frost, direktor programa za projekte FIA. Projekt u kojem sudjeluju stručnjaci CAIDA naziva se "Umrežavanje imenovanih podataka (NDN)“, a glavni istraživač je Lixia Zhang sa sveučilišta UCLA. Na projektu još surađuju američke institucije Palo Alto Research Center (PARC), Colorado State University, University of Arizona, University of Illinois / Urbana-Champaign, UC Irvine, University of Memphis, Washington University i Yale University.
Projekt Umrežavanje imenovanih podataka (NDN) bavit će se tehničkim problemima u stvaranju takve mreže, uključujući skalabilnost usmjeravanja, brzo prosljeđivanje, modele pouzdanosti, mrežnu sigurnost, zaštitu sadržaja i privatnosti, a nove osnove teorije komunikacije omogućavaju njihov dizajn. Trenutno, Internet svoj tradicionalni pristup komunikaciji temelji na modelu interakcije klijent-server u kojem stranke koje komuniciraju uspostavljaju vezu, a zatim nastavljaju prijenos podataka gdje se podaci sadržani u paketima Internet protokola (IP) transportiraju duž jedne staze.
Međutim, danas je prevladavajuća uporaba Interneta usmjerena na stvaranje sadržaja, širenje i isporuke, a istraživači vjeruju da će se taj trend nastaviti u doglednoj budućnosti. Dok je osnovni model klijent-server omogućio široki raspon usluga i aplikacija, on ne uključuje odgovarajuće mehanizme za podršku funkcionalnosti sadržaja orijentiranog na sigurnost, bez obzira na posebnu fizičku lokaciju na kojoj se sadržaj nalazi. Predložena arhitektura NDN bi paradigmu komunikacije s današnjeg fokusiranja na "gdje", (tj. adrese, poslužitelje i domaćine) pomaknula na "što" (tj. na sadržaj koji je važan korisnicima i aplikacijama).
"Imenovanjem podataka umjesto njihovog lociranja ili IP adrese, NDN pretvara podatke u prvoklasne entitete", objasnio je K.C. Claffy, direktor CAIDA i suvoditelj projekta. "Danas je Internet siguran komunikacijski kanal ili put između dvije komunikacijske točke, a ponekad i osigurava podatke s enkripcijom. NDN osigurava sadržaj, stvara izbor koji razdvaja povjerenje u podatke od povjerenja u domaćina, i time omogućava radikalno skalabilne komunikacijske mehanizme kao što su automatsko kaširanje optimiziranja širine prijenosnog kanala."
"Tim CAIDA će pridonijeti istraživačkim naporima kako efikasno pronaći optimalnu komunikaciju izravno kroz hijerarhijski prostor naziva sadržaja", rekao je Dmitrij Krioukov iz CAIDA. "Vjerujemo da će se naši nedavni rezultati o otvorenim krivuljama složenih hijerarhijskih prostora mreža pokazati korisnim u tom pogledu."
Izvor: University of California - San Diego


Izvor: http://www.znanost.com/clanak/projekt-ndn-za-novi-internet#ixzz11W88vzAP

	listopad, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?